“Mnogi su nadnevci u povijesti naše čuvarice pismenosti – Nacionalne i sveučilišne knjižnice – vrijedni spomena. U njezinu neprekidnom, gotovo četiristoljetnom hodu, nekoliko ih je, pak, koji obvezuju biti izdvojeni uz atribut međašnih.

Početak imovine današnje riznice znanja seže u godinu 1607. kada su se isusovci smjestili na Gradecu sa svojom rezidencijom i gimnazijom, od 1611. kolegijem.

Iz iste godine datiraju podatci o prvim upisanim knjigama, a poznato je da je već prije 1645. Knjižnica imala posebnu dvoranu, knjižničara te pravila o čuvanju i posuđivanju knjiga. Poveljom cara Leopolda I. iz 1669. Gimnazija sa studijem filozofije postiže akademski stupanj i dobiva naziv Academia Zagrabiensis.

Prvo je njezino mjesto stalnog boravka bilo u staroj zgradi napuštenoga dominikanskog samostana na današnjem Katarininu trgu 5. Ukinućem isusovačkog reda 1773., kolegij nastavlja privremenim radom do 1776. kada Knjižnica prelazi u sastav Kraljevske zagrebačke akademije znanosti (Regia Academia Zagrabiensis) kao visoke škole za pravo, filozofiju i teologiju. Godine 1777. biva obogaćena velikim oporučnim darom povijesnog sadržaja kanonika Adama Baltazara Krčelića koji u svojoj darovnici nalaže da knjige budu dostupne široj javnosti.

Nacionalno je značenje Knjižnica službeno počela stjecati odredbama o obveznom primjerku (1816. i 1837.). Antun Kukuljević pridijeva joj 1837. latinsko ime Nationalis Academica Bibliotheca, kojim ističe dvojnost njezinih zadaća (kao obrazovne i nacionalne knjižnice) koje do danas komplementarno razvija i ističe u svojem nazivu.

Godine 1816. stječe pravo besplatnog primjerka tiskovina iz tiskare Sveučilišta u Pešti, a od 1837. i iz cijele Hrvatske i Slavonije.

Utemeljenjem Sveučilišta Franje Josipa I., Akademijina knjižnica (Bibliotheca Regiae Academiae Zagrabiensis) 1874. prestaje djelovati te dobiva naziv Sveučilišna, čime joj se, kao sastavnom dijelu Sveučilišta, pojačava važnost i uloga u visokoškolskoj nastavi.

Godine 1913. Knjižnica ponovno mijenja smještaj. Iz zgrade današnjeg Rektorata s približno 110 000 svezaka knjižnične građe seli u impresivnu secesijsku zgradu, na Trg Marka Marulića 21, u prvu zgradu koja je podignuta samo za potrebe knjižnice. Projektirana za fond od 500 000 svezaka ubrzo je nadmašila svoje potrebe i postala pretijesnom za pohranu 2 500 000 svezaka – knjiga, časopisa, novina te posebno vrijednog fonda svojih zbiraka.

Izgradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice započela je, nakon višegodišnjih priprema, polaganjem kamena temeljca (akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković) 5. svibnja 1988. Unatoč brojnim teškoćama, pa i nametnutom joj ratu, Republika Hrvatska uspjela je dovršiti izgradnju planiranog dijela zgrade, simbola nacionalne memorije kulture hrvatskog naroda. Naš Panteon hrvatske knjige svečano je otvoren 28. svibnja 1995. u sklopu proslave pete obljetnice Dana državnosti Republike Hrvatske.

Podsjetimo da Nacionalna i sveučilišna knjižnica prikuplja te čuva pisano i tiskano kulturno dobro Hrvatske, oslanjajući se ponajprije na obvezni primjerak koji omogućuje pripremu hrvatske bibliografije. Nabavom knjižnične građe, čiji je autor Hrvat (neovisno o tome gdje je izašla i na kojem jeziku), te one napisane hrvatskim jezikom (bez obzira na mjesto izdavanja/tiskanja i nacionalnost autora), kao i inozemne literature o Hrvatskoj i Hrvatima nadograđuje svoju ulogu nacionalne knjižnice Hrvata.

Opća i posebne informacijske zbirke obogaćuju se najvrjednijim djelima svjetske literature, dok Knjižnica dio svoje sveučilišne uloge ispunjava nabavom inozemne znanstvene i stručne literature, uvažavajući potrebe svih sveučilišta u Hrvatskoj.”

O modernoj zgradi:

“Otvaranje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 28. svibnja 1995. godine, druge koja je u XX. st. udomila naše nacionalno knjižno blago, omogućuje komparativni pristup u odnosu na zgrade prethodnice, kao i opravdanje atributu Knjižnice za XXI. st.

Zgradu su projektirali hrvatski arhitekti Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić.

Kronološki podsjetnik događanja obuhvaća razdoblje od gotovo pedeset godina (od prvih inicijativa i odluka do dovršenja izgradnje).

Pod staklenim svodovima i okomitim plohama, u zajedničkoj igri kamena, metala i stakla, odraz je suvremene jednostavnosti oblika. Golemo stakleno predvorje prikuplja, u trenutcima odmora, poglede iz svih čitaonica, usmjeravajući ih na panoramu Zagreba koja sa sljemenskim zaleđem predstavlja jednu od najljepših veduta u Europi. Ulaskom u spomenuto predvorje, posjetitelj vizualno otkriva strukturu unutrašnjosti Knjižnice i šest razina korisničkih prostora.

Za razliku od zgrade na Marulićevu trgu, utemeljene na tradicionalnom knjižničarstvu u kojoj nije bilo otvorenog pristupa knjigama, nova knjižnica, uz knjigu na dohvat ruke, kombinira otvoreni i zatvoreni pristup, približavajući se engleskom tipu knjižnice.”

(izvor obaju tekstova: nsk.hr)

…Iako je NSK bila i ostala naša krovna institucija za promicanje obrazovanja i istraživačkih djelatnosti, pomažući svakom znanstveniku, umjetniku, kleriku, studentu ili apsolventu u njegovim ili njezinim istraživačkim radovima ili pripremi studenskih ispita, i unatoč modernoj zgradi; u zadnjih 10-ak godina pokazuje mnoge nedostatke.

Iako je sa samom zgradom sve u redu (koliko sam primijetio, fasada je još uvijek očuvana, sve instalacije su u redu, liftovi rade više-manje bez većih kvarova itd.), ono što je najveći problem je organizacija rada samih zaposlenika, kao i zastarjelost uređaja i nekih usluga.

Npr., jeste li znali da naša država (budući se radi o državnoj instituciji), na čelu s Ministarstvom kulture i Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa; nije uložila gotovo ništa u samu infrastrukturu knjižnice, da su računala na svim katovima (njih ukupno pet, iako je na zadnjem katu samo restoran s terasom) u potpunosti zastarjela (neka su stara i 20-ak godina), neka imaju još i Windowse 98; da su toliko spora da ponekad ne možete otvoriti ni MS Word dokument, a da ne govorim o surfanju i korištenju interneta. Računala zaposlenika na katovima još su u gorem stanju. Najbolja računala, iako također zastarjela, se nalaze u prizemlju. Jedna koriste MS Windows (koji još donekle radi), a druga Linux (koji je u potpunosti bez funkcije, sustav stalno pada itd., pa ih članovi knjižnice rijetko koriste).

Iznajmljivanje laptopa na prvom katu je također izvan funkcije (zbog njihove starosti i sporosti; tako da vam i osoblje ne preporuča da plaćate 10 kuna za 4 sata ili 20 kuna za cijeli dan korištenja unutar knjižnice, naravno). Čak i WiFi mreža, koja je najnovije instalirana, vrlo često ne “šljaka” kako spada, veza se često odspaja itd.

Također, garderobe su zastarjele, imaju premalo mjesta, recimo nema dovoljno mjesta za jakne i kišobrane (potonje vam se ne preporuča da ostavljate u ulaznom predvorju, jer ćete vjerojatno ostati bez njih). Osim toga, ni ponuda jela, tj. jelovnik na petom katu također nije sjajan, iako nije ni toliko loš.

Jedan od najvećih problema (i jedan od glavnih razloga za preseljenje s Marulićevog trga na Trnje) je potencijalna krađa knjižne građe, koja je još uvijek na niskim granama, jer je uzimanje knjiga s polica i prešetavanje po cijeloj knjižnici stalna pojava, a budući u hodnicima i stepenicama nema kamera (a posebno ih nema u WC-ima), vrlo je lako skinuti kodove s knjiga i lagano proći pokraj ulazne rampe i zaštitara u predvorju i odšetati iz knjižnice s vrijednim knjigama.

Zaista je mnogo problema u našoj najvećoj knjižnici (ovo su samo neki koje sam uspio uočiti), koje treba čim prije riješiti, jer sramota je da nam stranci dolaze u posjetu, i kad vide u kakvom je ona stanju, nije ni čudo da nas smatraju zaostalima po svakom pitanju.

Jer nacionalne knjižnice svake države govore mnogo o kulturi samog naroda. A budući sam bio aktivan član još od studentskih dana (još davne 2000.), mnogo sam vremena provodio u njezinim prostorijama.

Više informacija o radu knjižnice na: http://www.nsk.hr/

Oglasi