…Dok sam bio mlađi, obožavao sam rješavati kvizove u svim mogućim oblicima; križaljke, TV kvizove, radio kvizove itd…

Imao sam dojam da sam “faca”, jer kad točno odgovoriš na neko teže pitanje, misliš da si jako pametan. Naravno, s vremenom sam shvatio da što više knjiga čitaš, gledaš TV, surfaš po netu, slušaš glazbu itd., da ne postaješ ništa pametniji, upravo suprotno; počinješ shvaćati kako je znanje relativno i prolazno, i što više učiš, to manje znaš. Odnosno, postaneš svjesniji da je tvoje znanje, koliko god ti se činilo veliko i značajno, zapravo samo kap u oceanu.

“Ja znam samo jedno, a to je da ništa ne znam.” (Scio me nihil scire)

To je rekao slavni grčki filozof i mudrac Sokrat.

I znate kako je na kraju završio.

Nije mudro priznati da ništa ne znate, a još manje da nešto znate.

Danas, kad gledam kako na našim ljubljenim TV kanalima, kako ovim državnim HRT-ovim, tako još i više onim komercijalnim (RTL, NovaTV, …) broj kvizova raste iz godine u godinu, dok im s druge strane kvaliteta naglo opada. Prošlo je vrijeme kvalitetnih, edukativnih i zabavnih kvizova poput nekoć vrlo popularne Kviskoteke.

tog se nitko
Tog se nitko nije sjetio, RTL

 

Današnji kvizovi nisu više ni informativni niti zabavni, već im je jedina svrha da “priljepe” gledaoce uz TV ekrane, kako bi uz 20-30 minuta samog kviza, gledali još podjednaku minutažu dosadnih TV reklama. I kako je baš zanimljivo da se najpoznatiji i noviji TV kvizovi emitiraju baš u “prime time-u”, kada je gledanost naravno najveća, ali dakako i kad je najveća cijena emitirane reklame (npr. od 18-19 h je “Potjera” na HRT-u; 19-20 h je “Pet na pet” na RTL-u; u 20 h je “Kvizna situacija” na HRT-u; pa je donedavno bio i “Tog se nitko nije sjetio” na RTL-u, također u slično vrijeme, da ne zaboravimo i “Milijunaša” i “1 protiv 100”, …).

potjera
Potjera, HRT

 

Vjerojatno ćete sada reći, pa što fali tim kvizovima, većina ih ima dobra pitanja i zanimljivi su i zabavni. Istina, neka pitanja i nisu toliko loša, ali kad uzmete u obzir da se radi o velikoj parodiji i TV prijevari (koja nije puno drugačija od recimo tzv. poštenog live izvlačenja loto kuglica na loto igrama Hrvatske lutrije); da se natjecatelji ne zovu slučajnim odabirom nego prema željama organizatora, predsjednika TV kuće, odnosno njenog odbora, da su pitanja unapred poznata, da se pobjednici ili gubitnici među natjecateljima unapred određuju itd.; onda vam postane jasno da je to parodija znanja, a ne učenje uz zabavu.

kolo
Kolo sreće, RTL

 

Zar vam nije pomalo čudno kako neki gledatelji nikad ne dobiju šansu da nastupe u nekom kvizu (odnosno, njih se ne zove), dok se drugi (obično neki frikovi koji će svojom pojavom i ponašanjem zaintrigirati gledateljstvo, jer ipak je sve to šou) gotovo redovito pojavljuju, barem nekoliko puta u jednoj sezoni, izuzev ako su u nekoj prethodnoj emisiji već osvojili neku nagradu. Nema tu nikakve slučajnosti, sve je već namješteno. Poput casino i lutrijskih igara, sportskih događaja, tako vam je i s TV kvizovima. To je i jedan od razloga zašto danas odbijam gledati te parodije naših tzv. obrazovno-zabavnih emisija. Drugi je iritantnost dosadnih reklama, kojih je svake godine sve više. A za to možemo zahvaliti američkom načinu emitiranja programa, koji klijenta koji plaća oglase stavlja ispred gledaoca.

Za kraj, završiti ću s jednom činjenicom:

“TV program se sastoji od reklama s povremenim ubacivanjima ostalog TV programa, poput emisija, utakmica itd.”

Oglasi