O obrazovnom sustavu RH…

…Obrazovni sustav temelj je svakog modernog i naprednog društva.

Da bi neka ljudska zajednica mogla opstati, od velike je važnosti ulaganje u obrazovanje cijele populacije, kako one mlađe, tako i one starije. Jer ulaganje u obrazovanje je ulaganje u budućnost.

Barem bi to svima trebalo biti jasno. Zbog toga smatram da naš hrvatski obrazovni sustav već godinama ide u krivom smjeru. Mnogi čimbenici govore tome u prilog. Zbog znatno smanjenih primanja i raznih drugih otežavajućih okolnosti učiteljima nedostaje volje za radom. Također ne omogućuje im se stjecanje dodatnih znanja i kvalifikacija kroz seminare, radionice i kongrese. Zbog svega toga učenici ne dobivaju dovoljno znanja niti poticaja da se uhvate u koštac sa usvajanjem gradiva iz raznih nastavnih predmeta. U konačnici to dovodi do općeg kolapsa cjelokupnog obrazovnog sustava. Sve manje studenata odlučuje se za profesorske smjerove, a učenici nam postaju sve gluplji, ljeniji i totalno ne-motivirani za bilo kakav kreativan i konstruktivan rad. A loši učenici i studenti postaju loši radnici. S lošim radnicima država ne može profitirati niti vratiti sav novac koji je uložen u obrazovni sustav. Loši radnici stvaraju loš proizvod koji se na globalnom tržištu ne može prodati po prihvatljivoj cijeni, tj. po onoj cijeni po kojoj se prodaju najkvalitetniji proizvodi. Manje novaca u državnoj blagajni znači manje ulaganja u sve državne investicije i programe, uključujući i one edukativnog sadržaja. Zbog toga moramo mijenjati ovaj obrazovni sustav na bolje, i to čim prije. Jer svaka generacija učenika koja završava škole na ovakav način više šteti ovom već ionako labilnom društvu, nego što mu pomaže. Trebamo se pitati da li želimo da nam nova radna snaga bude visoko kvalificirana i moderna da otvori neke nove poslovne prilike, pokrene neke nove projekte i time i sebi i društvu učini veliku uslugu. Novi projekti i poslovi znače manje ljudi na burzi rada, a više na radnim mjestima.

tradicija

Ono što je tragikomično u našem obrazovnom sustavu je da mu zapravo ne nedostaje mnogo toga. Ono što mu je potrebno je tek neznatno restrukturiranje i moderniziranje kako bi se nove generacije radnika mogle kvalitetno uklopiti u ovaj svijet globalne ekonomije. Čak štoviše, smatram da bi takav naš novi sustav mogao postati jedan od najboljih na svijetu, čak bolji i od razvikanih američkih i britanskih sustava. Ono što mi imamo u trenutačnom sustavu, a ne treba mijenjati, samo malo modernizirati, je kompleksnost gradiva iz raznih područja kako znanosti tako i umjetnosti.

Upravo ta opsežnost nastavnih jedinica na koju se često žalimo je zapravo veliki plus. Zašto? Jer osoba koja je odmalena prisiljena učiti o mnogim stvarima posjeduje veliko i opsežno znanje iz raznih područja, te kao takva lakše konkurira na velikom svjetskom tržištu rada. Znanje je uvijek bila privilegija moćnih. Onaj koji posjeduje znanje, odnosno informaciju, pravi je vladar ovog svijeta. Osim toga, ako je naš obrazovni sustav tako loš, kako je moguće da je gotovo svaka osoba koja se ovdje obrazovala, stekla veliku slavu i priznanje kada je prešla granice Hrvatske. Uvijek se volimo hvaliti našim svjetski poznatim i priznatim znanstvenicima, umjetnicima i sportašima.

moderno

Mislite li da bi oni vani postigli takav uspjeh da nisu imali dobru obrazovnu podlogu koju su stekli ovdje, u našim školama i fakultetima. Naš obrazovni sustav zaista traži mnogo znanja od svakog učenika i studenta, ali mnogo i daje. Jednom kada završite školu ili fakultet, svjesni ste da posjedujete široko znanje, tzv. opću kulturu kako to često volimo govoriti. Velika većina obrazovnih institucija širom svijeta ne daje tako opsežno i raznoliko znanje kao što je to slučaj kod nas.

No, da bi nam tako stečeno znanje bilo od koristi, kako u poslu tako i u svakodnevnom životu, trebamo mijenjati pristup samom učenju i prezentiranju samih činjenica. Naši nastavni programi trebaju biti prilagođeni modernom društvu. Trebaju nam informatizirane predavaone, učitelji koji su spremni na dijalog s učenicima tj. studentima; tj. nastava mora biti interaktivna. Stari sustav u kojem učitelj govori, a učenici šute i zapisuju više ne prolazi u današnjem svijetu obrazovanja.

Učenici i studenti moraju se aktivno uključiti u sami nastavni proces, otvoreno raspravljati o nastavnoj temi o kojoj se govori, davati svoje kreativne savjete, primjedbe ili zaključke. Trebaju postavljati što više pitanja i na taj način i sebe i učitelja animirati tj. potaknuti na daljnji napor za stjecanjem novih znanja. Osim same teorije, tj. predavanja, treba nam više praktične nastave, kako one u predavaoni; tako i onih u radionicama, laboratorijima i na otvorenom prostoru. Treba učenicima pokazati kako se naučene činjenice manifestiraju u stvarnom životu. Vizualni i praktični pristup uvijek je bio zanimljiviji od teoretskog. Učitelji trebaju dati sve od sebe kako bi učenicima objasnili da su i teorija i praksa podjednako bitni, i da od njih moraju iskoristiti ono najbolje. Tek tada je znanje stečeno u školi kompletno i primjenjivo u stvarnim životnim situacijama.

Osim moderniziranja i praktične primjene samog nastavnog programa, treba promijeniti i način validiranja znanja, tj. način ispitivanja učenika i njihovog ocjenjivanja. To se posebno odnosi na ispite na fakultetima, koji su preglomazni, prenaporni i ne donose nikakve rezultate osim masovnih nepolaganja samih ispita. Što studenti moraju više puta izlaziti na neki ispit, to je i njihova motivacija za isti sve manja, a u konačnici dovodi do ispisa s fakulteta. Na taj način gubi se mnogo kvalitetnog radničkog kadra, jer se njihovo znanje i sposobnosti ne ispituju na pravi način. Zar je zaista potrebno za jedan ispit znati gradivo koje zahtjeva učenje iz više u potpunosti različitih izvora literature, tj. knjiga koje imaju i po nekoliko stotina, čak i tisuća stranica. Zar se znanje ne može provjeriti na neki drugi valjani način? Naime, po tom pitanju američki i britanski obrazovni sustav već je daleko otišao, a tek djelomično se primjenjuje na nekim našim višim školama i učilištima.

moderno2

Sustav je zapravo vrlo jednostavan, ali iznimno praktičan i koristan. Na primjer, na nekom fakultetu student upiše neki kolegij. Recimo da se radi o kolegiju Opće kemije. Nakon upisa kolegija student pohađa teoretska predavanja, aktivno prisustvuje rješavanju zadataka na satu, pisanju seminara; kao i praktičnoj nastavi, što bi u ovom primjeru bilo obavljanje kemijskih eksperimenata i projekata u kemijskom laboratoriju. Kako semestar prolazi, student biva ocjenjivan za svaki dio tog kolegija; ocjenjuje se dolazak na nastavu, rješavanje zadataka na ploči, pisanje i izlaganje seminara i praktični rad u laboratoriju. Sve te ocjene na kraju semestra se validiraju i izračunava im se prosjek uzimajući u obzir ocjenu iz svakog nastavnog dijela. Tako npr. praktična nastava, rješavanje zadataka ili pisanje seminara vrijede više od dolazaka na predavanje. Kada se izračuna konačna ocjena, student sam odlučuje da li je zadovoljan s konačnom ocjenom tog kolegija. Ako je zadovoljan, ocjena mu se piše u indeks i on je službeno položio taj kolegij. Ako nije zadovoljan, student može birati da li želi odgovarati za višu ocjenu; te može izabrati želi li polagati pismeni ili usmeni dio ispita. Znači, ne oba dva; već samo jedan. Student odabire jedno od ponuđenih, te se priprema za nadolazeći ispitni rok. Ukoliko položi ispit, ocjena mu se upisuje u indeks. Na ovakav način studentima je olakšan sami studij te se ne moraju za svaki kolegij pripremati mjesecima kako bi položili prvo pismeni, a zatim i usmeni ispit. U konačnici, više studenata položi kolegije i završi svoj odabrani studij. Ima manje padova na ispitima, a znanje koje su dobili je mnogo veće, kvalitetnije i modernije negoli je slučaj kod nas. Jer samo oni studenti koji pokažu najviše truda i znanja kroz semestar dobivaju najbolje ocjene, te nakon diplome lakše nalaze kvalitetnije i bolje plaćene poslove.

Jedina mana ovakvog sustava je što se studenti previše specijaliziraju za određeno mikropodručje svoje struke, tj. uče samo jedan dio ukupnog gradiva. Npr. u S.A.D.-u gotovo svi VSS poslovi su usko specijalizirani. Npr. student neće biti ing. kemije, čak niti ing. biokemije ( bez obzira što će mu to pisati u diplomi) nego npr. ing. biokemije proteina sa specijalizacijom krvnih proteina. On će se baviti kemizmom isključivo proteina u krvi i svemu što je uz to vezano. Nažalost, iako takva uska specijalizacija daje veće šanse za zaposlenje u baš toj grani kemije, nedostaje im općeg znanja i kulture. Zbog toga se često događa da recimo taj proteinski kemičar traži pomoć drugih znanstvenika na nekom drugom kemijskom području, npr. fizikalnoj ili anorganskoj kemiji.

Zbog toga američki instituti zapošljavaju veliki broj znanstvenika iz raznih područja i potpodručja, kako bi bili čim kompetitivniji i kvalitetniji u odnosu na druge slične znanstvene institucije u državi ili svijetu. Svaki znanstvenik-specijalizant je majstor u svom mikropodručju, ali je totalni dibidus za druga područja, ponekad i iz svoje struke.

Znači, prednost našeg obrazovnog sustava je upravo u širokoj lepezi znanja koji svaki učenik ili student stječe prilikom svog naukovanja. Mi posjedujemo opću kulturu i zbog toga smo priznati diljem svijeta. Naši znanstvenici i umjetnici dobro su došli svugdje u svijetu i brzo se prilagođavaju novonastalim uvjetima.

No, mana našeg sustava je u zastarjelom načinu učenja, nedovoljnoj informatizaciji škola i fakulteta, nedostatku proaktivne i praktične nastave, te u lošem načinu ispitivanja i validiranja stečenog znanja.

Ukoliko bi spojili najbolje od oba svijeta obrazovanja; opću kulturu i široko znanje trenutačnog sustava i moderni pristup proaktivnoj nastavi po uzoru na američko-britanske obrazovne sustave, vjerojatno bi postali vodeća nacija u svijetu obrazovanja.

***tekst napisan i objavljen u e-časopisu Libertas Nova No. 4

Oglasi