…Nakon slušanja albuma Janis Joplin i gledanja filma “Jadnici”, na redu je došla i recenzija naše knjige “Otmjenost ježa” francuske spisateljice Muriel Barbery.

Muriel Barbery rođena je u Casablanci (sjećate li se istoimenog filma s Humphrey-jem Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama) 1969. godine, a osim pisanjem bavi se i predavanjem kolegija iz filozofije. Njezin roman “Otmjenost ježa”, inače njezin drugi po redu, objavljen 2006., postao je veliki bestseler postigavši milijunsku nakladu, te je preveden na više od trideset jezika.

No, u čemu leži uspjeh njezinog romana?

Po čemu je on toliko poseban, tako zanimljiv?

Roman prati život i razmišljanja dviju protagonistica, pedesetogodišnje kućepaziteljice Renee Michel i jedne od njezinih sustanarki, mlade dvanaestogodišnje djevojke Palome Josse. Cijela je radnja (ili gotovo cijela) smještena u velikoj raskošnoj zgradi u ulici Grenelle 7, u bogatoj četvrti glavnog grada Francuske na prijelazu 20./21 st. Razmišljanja stare kućepaziteljice koja, izvan svih pravila, voli čitati filozofska djela, posebno voli Lava Nikolajeviča Tolstoja (po kojem je nazvala i svog debelog lijenog mačka Leona), sluša klasičnu glazbu (posebno Gustava Mahlera), gleda televiziju s ugašenim tonom i provodi većinu vremena sama, u svojim mislima, u stanu u prizemlju, kod portirnice. Povremeno društvo joj pravi portugalska sobarica Manuela, s kojom voli piti čaj i jesti kolače.

S druge strane, Paloma Josse, iako podjednako sama i povučena kao i Renne M., vrlo je suicidalne i depresivne prirode, a sve svoje misli, iako jednostavne, a opet tako “teške” i filozofske piše u svojoj maloj bilježnici u dvije zasebne kategorije: “Duboka misao” i “Dnevnik o kretanju svijeta”. Tek pred kraj ove priče, prvo Paloma, a zatim i Renne susreću gosp. Kakura Ozu-a, novog i bogatog stanara japanskih korijena, ali dovoljno uglađenog i profinjenog da stupi u kontakt s dvjema spomenutim protagonisticima.

I tada, baš kada izgleda da su i Renee i Paloma konačno shvatile smisao svojih ispraznih života i svijeta uopće, kada su nenadano stvorile svoje malo filozofsko društvo (Renne, Paloma, Kakuro i Manuela), dolazi do velikog preobrata, Renne, prilikom odlaska na tržnicu, stradava u prometnoj nesreći i umire.

Ono što mi se kod ove knjige jako svidjelo i zbog čega mi je bila laka za čitanje je zbog svih onih dubokoumnih i profinjenih misli kakve krase samo velika djela književnosti po uzoru na velikane, posebno realizma, poput Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Prousta, Flauberta, Dickensa, Twaina i ostalih.

Za kraj, spomenuti ću neke od zanimljivih rečenica iz samog romana:

…”Život ima smisao koji je povjeren odraslima”, sveopća je laž u koju svi moraju vjerovati…

…Ljudi misle da idu za zvijezdama, a završe kao crvene ribice u staklenom bokalu…

…Mi smo zapravo programirani da vjerujemo u ono što ne postoji, jer smo živa bića koja ne žele trpjeti…

…Inteligencija se više ne čini kao pravedna naknada stvari, kao neka protuteža što je priroda nudi najzakinutijoj od svoje djece, nego kao izlišna igračka koja ukrasu podiže vrijednost…

…Oni koji znaju raditi rade, oni koji ne znaju raditi poučavaju, oni koji ne znaju poučavati poučavaju nastavnike, a oni koji ne znaju poučavati nastavnike bave se politikom…

…ako hoćeš potratiti život jer ne čuješ ništa što ti drugi govore, bavi se sobnim biljkama…

I najvažnija rečenica, koja aluditra na sami naziv romana:

…Gđa Michel ima otmjenost ježa: izvana je obložena bodljama, prava tvrđava, ali u nutrini, slutim da je jednostavno rafinirana kao i ježevi, te prividno nehajne, nakostriješeno samotnjačke i strašno otmjene životinjice…

Što vi mislite o ovom romanu i autorici, da li ste čitali još neko njezino djelo…?

Oglasi