…Nakon 35 godina života i rada u ovoj maloj i prokletoj državi koju zovu Hrvatska, odlučio sam da je vrijeme došlo da trajno napustim svoje korijene, što sam zapravo trebao napraviti godinama prije, kako su mi savjetovali mnogi moji prijatelji, poznanici i kolege iz škole i posla.

U zadnjih nekoliko godina radio sam svakojake poslove, uključujući i one u svojoj struci, ali nigdje nisam našao ono što sam tražio, onaj mir i dostojanstvo rada, nego izrazito neprijateljstvo i nerazumijevanje suradnika i šefova, loše radne uvjete, male plaće, apsolutni nedostatak organizacije rada itd.; sve poznate dugogodišnje boljke ovog “balkanskog” primitivnog društva, koje ni ulazak u EU nije pomaknuo s mrtve točke.

U zadnjih godinu dana pokušao sam oformiti vlastito poduzeće, ispitujući javno mijenje i zainteresiranost građana, ali ni to me nije odvelo dalje od početka. Pokrenuo sam i nekoliko web stranica, vodio izlete i natjecanja, objavljivao razne tekstove koji su imali za cilj poticanje ljudi na kreativni rad, kreirao i male kvizove, pokušavao promovirati kreativne autore itd; ali sve je to brzo palo u vodu.

S obzirom da u ničemu nisam uspio, i da mi je dosta poraza i padova, dosta klošarskog i beskućniškog života, i to u svom vlastitom gradu, donio sam konačnu, iako ne i jednostavnu odluku da zauvijek napustim ove prostore i svoje mjesto pod Suncem pokušam naći na nekom drugom mjestu, ako takvo mjesto zaista i postoji.

Krajem slijedećeg mjeseca, što će reći mjeseca lipnja, pakiram ono malo svojih stvari u ruksak, i odlazim na sjever, na put do Švedske, zemlje i ljudi koje već godinama cijenim, još od vremena mojeg prvog zaposlenja, od prije 10 godina.

Budući imam skromne financije, i još uvijek sam klošar, i na ovaj put ću krenuti pješice, te se nadam da ću bez većih poteškoća, nakon tri mjeseca pješačenja, preći dansko-švedsku granicu i ući u zemlju Vikinga, te tamo pokušati pronaći adekvatan posao i smještaj, ukoliko me budu htjeli primiti. Nadam se da ću u jednom komadu i bez pretjerane policijske pratnje (č. legitimiranja) doći na svoje odredište. Koliko sam se mogao informirati, budući smo već gotovo 4 godine punopravni članovi EU, kao turist i avanturist imam pravo nesmetano proći granice svih zemalja EU, noseći sa sobom samo svoju valjanu osobnu iskaznicu ( ne stariju od 2003., a moja je od 2012.). A kad dođem, i ako dođem do svog željenog odredišta, pokušati ću zatražiti prijavu boravka u mjestu gdje dođem, prijavu rada (tj. izdavanje nekadašnjih radnih viza), prijavu na lokalnoj burzi, te zatražiti privremeni smještaj i minimalnu financijsku potporu (što će reći neki oblik socijalnog programa) prije pronalaska novog posla u stranoj državi.

Znam da su mi šanse za sve ovo nabrojano vrlo male, kako za svo to dugotrajno pješačenje ( za koje znam da više nemam toliko snage ni živaca kao prije nekoliko godina), tako i za prijavu boravka i rada u stranoj državi.

Ali, s obzirom na svoje trenutačno materijalno i psiho-fizičko stanje u vlastitoj državi, sve je bolje nego ostati u ovoj vukojebini, i umrijeti kao klošar, zaboravljen i odbačen od vlastitog naroda. Radije ću umrijeti na putu, negdje u planinama Austrije ili Njemačke, u prirodi, miru i tišini.

Tako da ću se u slijedećih mjesec dana, prije odlaska na put, suzdržati od pisanja i objavljivanja tekstova i komentiranja istih (osim ako za to budem imao volje).

Za kraj, reći ću samo pozdrav, jer znam da ionako nikoga nije briga za mene…

Oglasi