Subota, 01. rujna 2012. – Dan LXXXV.
Dionica: Metković – Vid – Vrgorac

…Geografski smještaj Metkovića, te otvorenost doline Neretve prema moru, svrstava ga u mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi.

Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanlijskog imperija, Metković je ipak sačuvao svoju pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Delta Neretve od Metkovića do ušća sa sjevera i sjeveroistoka omeđena je ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko-slivanjskim brdima.

Na zapadu, Delta je otvorena moru i nalazi se pod njegovim stalnim utjecajem. U jesen se more polagano hladi, oslobađa toplinu i time produžuje ljeto, a u proljeće je obrnuto, ohlađeno more spriječava zagrijavanje zraka iznad kopna. U gornjem području Delta je otvorena prema prodiranju suhih vjetrova ljeti, a hladnih zimi i u proljeće.

I ovo je razlog stvaranju različitih mikroklima, pa u prostoru od Metkovića skoro do Opuzena zimske su temperature za stupanj, dva niže, što je odlučujuće da u tom gornjem dijelu teže uspijevaju agrumi (zimsko izmrzavanje).

Ljeto je ovdje dugo, toplo i suho, a zima je blaga i kišna.

metković
Grad Metković

Prema arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima.

U četvrtom stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko poznata Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji trgovali s Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor za ratovanje protiv Ilira.

*više o povijesti i gospodarstvu Metkovića pročitajte ovdje

…Lepra (leprozija, guba ili Hansenova bolest), tj. guba, stoljećima je harala Europom, pa i Hrvatskom.

U Dalmaciji je tako svaki veći grad imao svoj leprozorij. Krajem 18. st. guba je iščezla, da bi se iznenada pojavila u 19. st. Najvjerojatnije je došla iz susjedne Bosne, kamo su je donijeli turski vojnici. Početkom 20. st. u Dalmaciji je bilo svega sedam gubavaca.

Da bi se spriječilo širenje bolesti, namjesništvo u Zagrebu naredilo je da se u Metkoviću pronađe mjesto za leprozorij, gdje bi se smjestili svi dalmatinski gubavci.

Svega dva kilometra od grada, u predjelu Pavlovača podignut je 1905. posljednji leprozorij. Uz bolesničke sobe tu je bila ambulanta i kapelica. Smrću većine bolesnika 1925. leprozorij je ukinut. Zanimljivo je da se u župnom uredu u Metkoviću čuva pinceta kojom je svećenik davao Sv. Pričest bolesnicima.

…Slavni talijanski putopisac Alberto Fortis u svom čuvenom djelu “Put po Dalmaciji” piše i o svom posjetu Neretvanskom kraju 1772. godine. U knjizi pripovijeda o teškom i nezdravom životu u Neretvi gdje je često harala malarija.

Zbog toga je opravdano nastala izreka “Neretvo od Boga prokleta”, a malarija se nazivala, čak i u medicinskim krugovima “Neretvanska bolest”. Dalje iznosi jedan zanimljiv podatak, kako mu je jedan Neretvanin rekao da groznica od koje masovno stradaju dolazi od uboda komaraca. Stoga svaki stanovnik ima mali šator kojim se štiti od uboda komaraca.

Zanimljivo, jer je komarac kao uzročnik malarije “otkriven” tek u Indiji 1898.

…Za vrijeme I. sv. rata iznenada je otkrivena vrijednost neretvanske pijavice. Naglo je počeo lov na njih, a cijena im je na svjetskom tržištu vrtoglavo rasla. Početkom 1930-tih godina neretvanska pijavica je po kvaliteti zauzimala prvo mjesto na svjetskom tržištu, a vrijednost joj je skočila za sto puta u odnosu prema ostalim pijavicama. Obično su se lovile uranjanjem lovčeve noge i udaranjem štapom po vodi, čime se oponašao pokret toplokrvnih životinja na koje se inače pijavice kupe.

Od drugih zanimljivosti treba pod obavezno istaknuti Ornitološki rezervat na Neretvi i Ornitološku zbirku u Metkoviću, te činjenicu da su Žudije župe sv. Ilije, najstarije žudije u Hrvatskoj, osnovane 1857. godine.

A tko su ili što su to žudije?

Žudije su čuvari Kristova groba u dane Velikog tjedna, u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusovog uskrsnuća.

Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. “judom” kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje.

Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje drže stražu izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja u ponoć sa Velike subote na Uskrs, kada prilikom Isusovog uskrsnuća oni popadaju od straha.

žudije
Neretvanske žudije

…Oko 9 sati ujutro krenuo sam iz Metkovića preko neretvanskog Lučkog mosta do dva kilometra udaljenog naselja Vid s njegove sjeverne strane.

Prešavši mali most preko pritoka Norin, ušao sam u to malo brdsko naselje na čijem se lokalitetu nalazilo veliko antičko trgovačko naselje Narona, koje je uz naselja Jadar i Salona (današnji Zadar i Solin) bilo najveće na Jadranu u doba Rimskog carstva.

Ono što se još treba spomenuti, a vezano je uz ovaj neretvanski kraj je slavni hrvatski knez Domagoj, veliki vojskovođa neretvanske flote, neumoljivi ratnik i “strah i trepet” svakog Mlečanina i dušmanina.

Ovaj neuništivi ratnik rođen je na rijeci Neretvi, a uz njega vezane su mnoge legende, tako da ga krasi i naslov “princ Neretve”.

Na istočnoj strani Vida nalazi se veliki spomenik “Domagojevi strijelci” posvećen njemu i njegovoj najubojitijoj vojsci.

domagojevi strijelci
“Domagojevi strijelci”, na ulazu u Vid

Na ulazu u Vid nalazi se moderni Arheološki muzej Narona, koji je jedan od jedinstvenih na svijetu, jer se izgrađen točno na mjestu Augustuma, nekadašnjeg svetišta, odnosno hrama posvećenog rimskom caru i samoproglašenom bogu Augustu Oktavijanu.

muzej
Arheološki muzej Narona u Vidu

Prošao sam ulicom pokraj samog hrama, pri tom prateći lijevu stranu naselja, te prošavši kroz antičke bedeme, stigao do makadamske staze koja vodi kroz makiju sve do županijske ceste prema gradu Vrgorcu, najjužnijem gradu Dalmatinske zagore.

Na pola puta pješačenja po makadamu, urezao sam u jednu stijenu inicijale svoj imena i prezimena i datum svog posjeta ovom mjestu, ali su tragovi bili jako slabi, i sumnjam da su se do sada održali na životu.

Sat-dva kasnije prešao sam sa makadama na glavnu asfaltiranu cestu, a ubrzo potom prošao i pokraj velikog gradilišta gdje je u tijeku bila izgradnja nastavka autoceste, popularne Dalmatine, dionice od Vrgorca do Ploča.

U mjestu Pozla Gora opet sam bio lijepo primljen, te sam uz kraći odmor i razgovor bio ponuđen raznim voćem i bocom voćne pive.

Nešto kasnije, dok sam prolazio kroz Veliki Prolog, naselje na visokoj uzvisini, ponovno sam bio počašćen, ovoga puta kolom u jednom kafiću nekoliko metara udaljenog od velike provalije.

Ubrzo potom, stigao sam u grad Tina Ujevića, Vrgorac.

tin ujević

Tek ušavši u grad, nisam uspio stići ni do benzinske postaje, kad me je na pola puta zahvatio onaj tipični ljetni pljusak, praćen jakom grmljavinom.

Uspio sam se skloniti ispod nadstrešnice malog autobusnog kolodvora, na terasi jednog kafića, budući da u cijelom gradu nije bilo niti jedne druge nadstrešnice gdje bi se čovjek mogao skloniti, a kamoli još i sjesti.

Pljusak je trajao oko dva sata, ali je zanimljivo da je već pola sata nakon prestanka kiše, sve bilo suho.

Toliko je bilo vruće, čak i oko pola noći, da nisam imao problema s pronalaskom suhe klupe u malom i šumovitom parku smještenom u samom centru grada.

NAPOMENA:

Ovaj tekst dio je putopisa “Dnevnik mladog hodočasnika”, moje prve pješačke avanture RH, koju možete besplatno naručiti preko e-maila na libertas.nova@yahoo.com ili kristijan.kus@gmail.com!

Više o knjizi na linku Dnevnik mladog hodočasnika!

Oglasi