…U ovom našem svijetu interneta, modernih tehnologija i sveprisutne globalne komunikacije sve je veća potražnja za kvalitetnijim i dugotrajnijim proizvodima na sve većem i konkurentnijem globalnom tržištu.

Poduzeća je na svijetu sve više, od onih najvećih giganata, tzv. multinacionalnih korporacija koje kroje sudbinu sve brojnijeg čovječanstva, pa sve to onih najmanjih, tzv. start-up-ova, koji obično zapošljavaju manje od 10 radnika. No, da bi poduzeća mogla proizvoditi kvalitetnu, ali ipak relativno jeftinu robu (što naravno nije nužno, jer postoje mnogi proizvodi visoke kvalitete i cijene koji imaju svoje zadovoljne, iako malobrojne kupce dubljeg džepa), potrebni su im kvalitetni radnici, što u prijevodu znači kvalificirani, kompetentni, spremni na stalno usavršavanje, i po mogućnosti s nekim radnim iskustvom.

Nažalost, iz godine u godinu viđamo sve lošiju sliku, kako radničkog kadra, tako i samih poduzeća, jer radnički kadar postaje sve stariji (samo najiskusniji radnici mogu opstati na nekim zahtjevnijim i bolje plaćenim poslovima; a oni su obično po godinama života i rada i najstariji), dok se mlađi potencijalni radnici sve teže zapošljavaju (unatoč visokim kvalifikacijama i poznavanju modernih tehnologija i jezika, ali često bez ili s malo radnog iskustva).

S druge strane, poduzeća rijetko troše svoj budžet na dodatnu kvalifikaciju i usavršavanje svojih radnika, što u konačnici dovodi do njihove stagnacije, jer se ne mogu dovoljno brzo prilagoditi novim promjenama na tržištu na kojem posluju.

Kao i u cijelom svijetu, tako su i kod nas, u RH i ostatku ove balkanske regije, stvari jednake, a u stvarnosti i gore. Iako se svakim danom sve više otvaraju nova poduzeća, potencijalni radnici ne mogu naći adekvatan posao, što zbog vlastitih nedostataka (ili su premladi i neiskusni, ili prestari i fizički preslabi da se nose s problemima modernog tržišta), što zbog činjenica da nemaju adekvatne kvalifikacije, stručnu spremu, zvanje, novaca da pokrenu vlastiti posao itd.

S druge strane, ni poslodavci se nisu previše potrudili da moderniziraju, ubrzaju i validiraju svoje postupke prilikom objavljivanja natječaja za nove radnike, testiranja radnika raznim metodama, kvalitetnim i svrsishodnim razgovorima za posao itd. Uz sve to, jedna od boljki naših, ali koliko sam imao za vidjeti i mnogih stranih poduzeća je činjenica da vrlo rijetko odgovaraju na upite nezaposlenih, na razna pisma namjere, prijave na natječaj, slanje dokumenata, dodatna pitanja itd., a posebno kad se sve to obavlja preko elektroničke pošte. To ne samo da je nekulturno i neprofesionalno, nego ostavlja i lošu sliku o takvim poduzećima koja nisu u stanju javiti svim kandidatima da su eventualno ispali iz dodatnih testiranja, pa čak ni jednom malom, kratkom i jasnom porukom, koja se po standardu može poslati svim kandidatima koji nisu zadovoljili na nekom objavljenom natječaju.

Kao npr.:

primjer pisma

I tako poslati isto elektroničko ili standardno pismo svim onim kandidatima koji nisu prošli natječaj, i to ne pojedinačno, već grupno (osim ako se ne radi o standardnim pismima). I to bi bilo dovoljno da svaki kandidat zna da nije prošao i da može dalje tražiti druge poslove, a ne da nakon nekoliko mjeseci još nije siguran zašto nije prošao na nekim natječajima. To može postati veći problem ako se dogodi da kandidat ima dobre šanse da upadne na razgovore na dva ili više poduzeća. U jednom je recimo dobio zeleno svjetlo, otišao je na razgovor i zadovoljio, ali nije sasvim zadovoljan uvjetima rada, plaćom,…, dok za ono drugo poduzeće ili poduzeća ima bolje uvjete, ali mu se tamo nitko ne javlja na poruke ili telefonske pozive.

Pokušati kazniti ona poduzeća koja se ne javljaju svojim potencijalnim zaposlenicima/kandidatima za posao ne bi imalo većeg efekta, jer bi se poduzeća pravdala nedostatkom vremena i kadra za slanjem poruka/pisama.

No, ono što se može napraviti je osmisliti bazu podataka s anketama koje bi ispunjavale nezaposlene osobe koje bi navele koja poduzeća su im se javila i kada (uz presliku ili sken e-mail poruke s valjanim datumom primljene poruke), pri čemu bi se stvorila top lista najboljih i najprofesionalnih poduzeća kad je u pitanju komunikacija s javnošću i potencijalnim zaposlenicima. S druge strane, svi nezaposleni koji bi sudjelovali u anketama (koje nisu anonimne) sudjelovali bi i u nekoj nagradnoj igri koju organizira neka državna institucija koja nadzire poduzeća i razvoj gospodarstva i trgovine, uz naravno razne sponzore.

Tako da što se tiče aktualne politike zapošljavanja i sve veće globalne nezaposlenosti (posebno među mladima), trebalo bi uvesti neke nove ili modificirane mjere:

1) Državne institucije vezane uz obrazovni sustav trebaju potaknuti i kontrolirati koje srednje škole i fakulteti smiju upisivati učenike i studente, u koje smjerove i u kolikom broju, da se izbjegne situacija koja je toliko česta, a to je da je u nekim srednjim školama i fakultetima broj maturiranih učenika i diplomiranih studenata daleko veći nego što to naša državna i privatna poduzeća mogu primiti, tj. da ponuda potencijalnih radnika ne premaši potražnju za tim kadrovima. Svi oni studenti koji žele studirati na nekim fakultetima koji imaju niske pragove upisivanja, neka studiraju izvanredno i uz plaćanje, kao što je to bilo i do sada.

2) Svim državnim obrazovnim institucijama (školama, fakultetima) treba omogućiti modernizaciju nastavnih programa kao i modernu opremu i infrastrukturu (računala, projektore, laboratorije, radionice, učionice, vrtove,…), kako bi se obrazovao onaj učenički/studentski kadar za koje postoji velika potražnja na tržištu rada (deficitarna zanimanja), kao i za neka nova i moderna zanimanja koja traže nove radnike, ili bi ih u bliskoj budućnosti mogli tražiti. Treba uvesti više praktičnih predmeta/kolegija uz obaveznu stručnu praksu, u samoj školi/fakultetu, kao i u modernim lokalnim poduzećima, da učenici/studenti vide i isprobaju što znači raditi na poslovima 21. stoljeća, kako u domaćim, tako i stranim poduzećima (organizirati barem jednom u periodu školovanja posjet nekom poduzeću/ima u inozemstvu).

3) Zakonima “natjerati” agencije i zavode za zapošljavanje da pomognu svim nezaposlenima u osmišljavanju kreativnih projekata kod nalaženja novog posla ili stvaranju vlastitog, kao i u učinkovitijim i češćim programima kvalifikacija i prekvalifikacija; uz trošak svog vremena i financija, ali na zadovoljstvo sve tri strane (agencija/zavod za zapošljavanje, budućih zaposlenika i poduzeća). Učinkovitim i modernim programima kvalifikacije i prekvalifikacije stvoriti od nezaposlenih ljudi kadar za koje će se boriti svako poduzeće.

4) Treba “natjerati” poslodavce da utroše dio svoga vremena i kapitala kako bi razvili učinkovite i jednostrane načine traženja, ispitivanja i zapošljavanja novih ljudi, te omogućili najbolje radne uvjete novim i starim zaposlenicima.

5) Umjesto da se potencijalni zaposlenici, tj. nezaposleni međusobno bore za dobivanje novog posla, trebalo bi da se poslodavci međusobno bore za dobivanje kvalitetnih potencijalnih zaposlenika.

Mnogo bi se o ovoj temi moglo reći, ali se bojim da nema dovoljno papira ( u ovom slučaju bajtova) da se objasne i riješe mnogi problemi vezani uz školovanje, zapošljavanje i veliku borbu kako na tržištu rada, tako i na tržištu roba i usluga.

Za kraj ovoga teksta, reći ću da je jedan od njegovih ciljeva da se uzme u obzir kako bi i poslodavci trebali podjednako trošiti svoje resurse u nalaženju najboljih kadrova; da nezaposleni budu tražena roba, a ne da se bore za svako, pa čak i lošije radno mjesto, samo zato da ne bi bili ili završili “na ulici”.

Oglasi