…U jednoj nepreglednoj i gustoj šumi, davno prije ovog vremena, živjeli su učitelj i njegova tri učenika. Živjeli su u malom samostanu, skromno i povučeno. Sve što su imali, izgradili su i stvorili svojim rukama, svojim znojem i krvlju. U samostanu su se nalazile tri male kućice, jedna za spavanje i jelo; mjesto gdje su provodili veći dio dana. Druga je bila najmanja, mala nadstrešnica koja je služila za svakodnevnu meditaciju, molitvu, učenje i ostale sakralne aktivnosti. Treća je bila brvnara i spremište za ogrjev i alate kojima su se svakodnevno služili.

Podnevni su sati i Sunce je bilo u punom sjaju. Bilo je jako vruće i svi su se redovnici sklonili od žege u sjenu jednog starog hrasta. Odmarali su se nakon što su cijelo jutro sadili povrće na svojoj maloj njivi. Trebalo je posaditi sve sjemenke, sada dok je njiva svježe preorana, a ljeto je već pred vratima. Uskoro dolaze prve kiše, i sve mora biti spremno za ovogodišnji urod svih kultura koje su uzgajali ovi vrijedni redovnici; žitarica, voća i povrća. Nisu uzgajali stoku, jer su se zakleli na vegetarijanstvo i potpuni post od mesa i bilo kakvih životinjskih proizvoda.

Kako se Sunce polako približavalo horizontu i večer je dolazila, redovnici su završavali sa svojim poslom i pripremali se za večernju meditaciju i objed. Vrijeme se jako naoblačilo, i bilo je vrlo izgledno da će već danas pasti prva ljetna kiša, kiša koju su toliko željno očekivali, kako sami redovnici, tako i seljaci obližnjeg sela koji su povremeno dolazili u samostan i darivali redovnike odjećom,obućom, alatom i ostalim potrepštinama. Za uzvrat, redovnici bi ih učili ljepotama meditacije i duhovnog života.

Večer je polako odmicala, a vani je kiša padala sve jače. Dok su obližnji obronci odjekivali neprestanom grmljavinom i sijevanjem munja, učenici i njihov učitelj polako su objedovali i razgovarali o svakodnevnim temama.

Geran: Štovani Učitelju, jako sam zabrinut za naše usjeve. Vani je prava oluja. Ako se ovako nastavi cijelu noć, svi će nam usjevi propasti. A toliko smo se trudili oko njih.

Učitelj: Dragi Gerane, moj najstariji učeniče, zašto se toliko brineš oko naših usjeva. Kiša padati mora, kao što i Sunce mora sijati. Kao što kiša može donijeti život, tako ga može i oduzeti. Isto je i s našim dragim Suncem, bez njega ne možemo. Svaka njegova zraka donosi novi život, ali ga i uzima. Ako je Sunce prejako, cijeli naš urod može izgorjeti. I što je onda veći neprijatelj, kiša ili Sunce? One mladice koje su izdržljivije preživjeti će, razvijati se i dati dobar urod i zdrave sjemenke za slijedeću sjetvu. A one slabije će umrijeti i dati gnojivo za one koje će preživjeti i rasti. Kao što se i mi razvijamo, tako se i druga živa bića razvijaju; ali na štetu onih slabijih. Da bi jedno živjelo, drugo mora umrijeti.

Epoh: Ali, štovani Učitelju, što ako nam oluja uništi sve usjeve, i zdrave i bolesne. Što ćemo onda?

Učitelj: Ne brini se, moj najskromniji učeniče. Vjeruj u Majku Prirodu, našu hraniteljicu i učiteljicu. Nikada ne gubi nadu. Jer nada se ne smije i ne može izgubiti. Postoji samo strah od materijalnog gubitka, ali ne i pravi gubitak, duhovni gubitak. Svaki materijalni gubitak može se nadoknaditi. Ništa nije izgubljeno.

Nato se začuje snažna grmljavina, a ubrzo i zvuk obližnjeg stabla koje se lomi i pada na blatnu zemlju.

Efra: Štovani Učitelju, ja se bojim grmljavine i oluje. Što ako grom ponovno udari i sruši neko stablo na našu kuću? Ostat ćemo beskućnici, gladni i siromašni. Gdje ćemo onda učiti i propovijedati o slobodi i ljepoti duše, našim duhovnim stremljenjima i putu na koji smo pošli.

Učitelj: Moja draga i najmlađa učenice, zar se zaista bojiš Majke Prirode? Zar nam ona ne daje hranu i vodu, ne odijeva nas i oblači, daje siguran dom, krov nad glavom i toplo ognjište. Vaš strah od prirode je nerazuman. Ako se bojite prirode, bojite se i sebe samih. Jer priroda je svuda oko vas i u vama. Recite mi, zar se zaista bojite sebe samih? Ako je to istina, tada zaista niste ništa naučili na ovom duhovnom putu. A moja uloga kao vašeg učitelja je zakazala. Ako moje učenje nije do vas doprlo, tada više ne želim biti vaš učitelj, a vaše je učenje završeno.

Učenici: Štovani Učitelju, mi smo pogriješili i zakazali. Mi ne želimo da Vi odete. Ostanite, mi Vas trebamo. Ispričavamo Vam se zbog svojih strahova, gubitka nade, bijesa i ostalih svjetovnih grijeha.

Učitelj: Ne ispričavajte se meni, već našoj Majci Prirodi. I molite se da vam da još više snage i mentalne izdržljivosti kako bi zadobili njeno povjerenje, te završili ovo naukovanje. Vaš pravi učitelj nisam ja, već Ona. Njoj se obratite za pomoć, jer Ona je tu, uvijek spremna pomoći onima koji su u nevolji.

Večer je prošla, i jutro je već svanulo. Kiša je prestala padati, a na obzoru se pojavila Duga, sva u sjaju i ljepoti kakvu samo Majka Priroda može pokazati. Veći dio uroda je preživio, a one mladice koje su preživjele oluju dale su dobar urod i zdrave sjemenke za slijedeću sjetvu…

NAPOMENA: Ovo je priča iz e-knjige Misli duhovnog anarhista!

Oglasi